Proteklih nekoliko meseci sam izgubio dopisujući se sa mobilnim operaterima zbog očiglednih krađa koje im je država dozvolila, ali o tom nekom drugom prilikom. U jednoj od tih prepiski u vezi povećanog računa za uslugu Boks 3 koju sam koristio kod ,,Telekoma“ upozorio sam ih da im se obraćam službeno i da sva prepiska mora biti u skladu sa čl.10 Ustava Srbije, odnosno na ćirilici. Tu moju ,,želju“ su ispoštovali i kada su posle desetak razmenjenih mejlova i bespravnog isključenja odlaznog saobraćaja na mom broju uvideli da sam u pravu dug na računu je anuliran, pa sam odlučio da sa njima nastavim saradnju. Odabrao sam novi paket usluga i otišao u poslovnicu da potpišem ugovor. Međutim, kada su mi odštampali ugovor odbio sam da ga potpišem jer je bio na latinici. Smatrajući da je ugovor službeni dokument i da je protivustavno od mene tražiti da ga kao takvog potpišem, uputio sam ponovo prigovor ,,Telekomu“ na šta sam dobio sledeći odgovor:
Isti odgovor sam dobio i od druga dva operatera:
Ako je članom 10 Ustava Srbije regulisano je da je u službenoj upotrebi srpski jezik i ćiriličko pismo zašto sam onda dobio takve odgovore? Objašnjenje svih operatera je isto:
Po njima, a u svakodnevnom životu vidite i po tumačenjima mnogih drugih, Ustav ne precizira šta se smatra službenom upotrebom jezika i pisma, već da je to regulisano Zakonom o službenoj upotrebi jezika i pisama gde se navodi da se pod službenom upotrebom smatra upotreba jezika i pisma u radu državnih organa, organa autonomnih pokrajina, gradova i opština, ustanova, preduzeća i drugih organizacija kad vrše javna ovlašćenja, a pošto oni (firme) ne vrše javna ovlašćenja toga nisu ni dužni da se pridržavaju.
slỳžben i slȕžben. -a. -o 1. (odr.) a. koji se odnosi na službu i na vršenje dužnosti u službi (1), koji služi za administrativno poslovanje, određen za službu: ~ pečat, ~ put, ~ spis, ~ prostorija. b. koji je u državnoj ili nekoj drugoj javnoj službi; koji je ovlašćen da zastupa nekoga, da deluje u nečije ime: ~ lice, ~ predstavnik. v. koji se obavlja u ime (državne ili neke druge vlasti): ~ razgovor. ~ protokol. g. koji je u javnoj, zvaničnoj upotrebi: ~ jezik, ~ pismo. 2. fig lišen prisnosti, srdačnosti. hladan, krut, uzdržan: ~ ton, ~ ophođenje.
(str.1218 izdanje 2011.)
Razlog za donošenje spornog Zakona o izmenama i dopunama Zakona o službenoj upotrebi jezika i pisama 2010.godine jeste bio usklađivanje sa Ustavom Republike Srbije, odnosno uvođenje srpskog jezika i ćiriličnog pisma u službenu upotrebu, ali je zbog navoda iz pretposlednje rečenice izostavljeno da se ćirilica definiše kao JEDINO službeno pismo srpskog naroda, čime je napravljena rupa u Zakonu kako bi se u službenu upotrebu uvela latinica. Tako smo mi braćo i rođaci, gospodo i prijatelji, JEDINA ZEMLJA na ovoj kugli zemaljskoj gde se za jedan službeni jezik vezuju dva pisma čime je sam Zakon o upotrebi jezika i pisma u suprotnosti sa Ustavom Srbije (Zakon je neustavan već u članu 1). Napominjem da su čim je podnet predlog za izmenu zakona iz udruženja ,,Ćirilica“ Skupštini Srbije, predsedniku Republike Srbije, Srpskoj pravoslavnoj crkvi, predsedniku SANU, predsedniku Matice Srpske, Vukovoj zadužbini i Institutu za srpski jezik dostavili zahtev za ocenu ustavnosti sa svim članovima u kojima je Zakon neustavan, ali je bez obzira na to Zakon usvojen.

A čemu uopšte služi to izjednačavanje latinice od strane ,,nadrivukovaca“ i ,,serbokroatista“? Ako su Srbi jedini narod kome je bilo zabranjivano pismo, jedini narod kome su paljene knjige samo zato što su na ćirilici, o čemu je pisao Gijom Apoliner 1917.godine, ako je papa aminovao ratne zločine austrougara među kojima su bili i rušenje pravoslavnih manastira i paljenje crkvenih knjiga u cilju zatiranja pisma i pravoslavne vere (naravno da je i vera vezana za pismo), ako je izdajničkim aktom od koga se još nismo oporavili 1954. (Novosadski dogovor) samo Srbiji nametnuta ravnopravnost jezika i pisama koja je za ostale republike SFRJ važila samo formalno, ali ne i faktički (zbog čega je ćirilica iz Hrvatske i Bosne skoro iščezla), ako je još od 1972. jezik u Hrvatskoj nosio prefiks ,,hrvatski“ a jezik u Srbiji do skoro nije smeo da se zove srpski, ako se nakon raspada zajedničke države prema kategorizaciji UNESKO-a (UNESCO) ono što je štampano na srpskom jeziku latinicom svrstava u hrvatsku kulturnu baštinu, kome onda iole normalnom može pasti na pamet izjednačavanje ta dva pisma? Pa samo onome kome latiničenje služi za rasrbljivanje, pokatoličenje i asimilaciju Srba. I to je neumitna činjenica koju treba što pre da shvate svi: okupatori su nacionalni identitet i integritet Srba uništavali rušenjem i paljenjem, komunisti su u cilju sprečavanja srpske hegemonije (izgleda da je jedino hegemonija smela da bude srpska) i ,,ravnopravnosti jezika i pisama svih naroda i narodnosti“ skoro kompletnu inteligenciju pobili i poslali u logore, a demokrate to rade pod plaštom borbe za ljudska prava.
Eto zato mi ne živimo u uređenoj državi gde je neustavno svako drugo pismo osim onoga koje je Ustavom određeno (kako je u svim drugim državama sveta), zato imamo svega 2% natpisa firmi na službenom pismu (samo u Knez Mihailovoj ulici u Beogradu je 86% naziva na latinici), zato se ustanove pod upravom Vlade Srbije otvaraju na latinici (najnoviji slučaj Klinike za kardiovaskularnu hirurgiju u Nišu je u suprotnosti i sa Ustavom i sa Zakonom o službenoj upotrebi jezika i pisama), zato naša sportska reprezentacija izgleda smešno kada se pojavi u dresovima na latinici (što je ponovo u suprotnosti i sa Ustavom i sa Zakonom jer joj te dresove kupuje Vlada Srbije, odnosno Ministarstvo sporta), zato ne možete da pošaljete liz državne ustanove na službenom jeziku te iste države, zato smo okruženi medijima u kojima je zastupljeno sve osim službenog jezika i pisma, zato ne možete potpisati ugovor sa bankom ili mobilnim operaterom na službenom jeziku i pismu države u kojoj živite, zato ste frustrirani jer ne znate čija je to država i zato nemam drugi naziv za one koji su nas u tu situaciju doveli od idiota i izdajnika.
Ako je, navodim samo gore pomenuti primer, firma ,,Telekom“ 78% u vlasništvu države Srbije, što valjda znači i građana Srbije, a ja ne mogu da sklopim ugovor sa tom DRŽAVNOM firmom na službenom jeziku i pismu TE DRŽAVE čije sam ja države građanin? Ili smo odavno kolonija, samo političari to od nas kriju kao i mnoge druge važne ugovore i sporazume.
Pošto je diskriminacija po osnovu upotrebe pisma jedan od najtežih oblika diskriminacije prema Zakonu o zabrani diskriminacije zahtev Zaštitniku građana da me zaštiti od diskriminacije sopstvene države poslao sam 15.novembra. Deo odgovora od 5.12. vidite ispod, ali je poenta da i pored žalbi značajnog broja građana ni Zaštitnik građana ne može da uradi ništa VAN zakonskih normi, odnosno sve dok je Zakon o upotrebi jezika i pisma ovakav nakaradan on nema osnova da preduzima bilo šta iz svoje nadležnosti
