Jezikocid

 

U članku ispod prenosim u originalu tekst Mislava Horvata iz Zagreba, objavljenog 28.3.2017. godine na internet portalu www.srbski.weebly.com (kao i na drugim portalima), pod nazivom

Novi pokušaj krađe srbskog jezika

Najnovija podvala u režiji soroševskih anti-srpskih nevladinih organizacija je ,,Deklaracija o zajedničkom jeziku” koju je potpisalo 200 soroševaca i jugoslavena, većinom iz Srbije. Iz Hrvatske su deklaraciju potpisali uglavnom anacionalni i projugoslavenski orijentirani hrvatski Srbi poput Radeta Šerebedžije koji podilazi udrugama hrvatskih fašista i zengi i izvinjava im se kad ga prozivaju što je Srbin. Dovoljan je samo letimični pogleda na imena iz Srbije koja su potpisala deklaraciju, pa da normalnog čovjeka uhvati nagla potreba za velikom nuždom. Tu nalazimo Biljanu Srbljenović, poznatu po srbofobnom ludilu koje je izazvano dugogodišnjom zavisnošću od narkotika, Teofila Pančića gorljivog zagovornik ustaške falsificirane verzije povijesti prema kojoj su uvijek i za sve krivi Srbi i ,,veliko-srbska agresija” (šta god taj suludi termin značio), Mirjanu Karanović koja je svoju patološku mržnju prema Srbima utjelovila u islamističkom propagandnom filmu ,,Grbavica” ulogom silovane Muslimanke, iako je danas opće poznata stvar da je silovanje Muslimanki od strane Srba tokom rata u Bosni jedna od najgorih laži CNN-ove propagande. Taj isti CNN uvijek stoji iza svake prljavštine na Balkanu, pa je tako njegov ogranak N1 dao svu medijsku pažnju ovoj deklaraciji. CNN koji je čak i njihov vlastiti predsjednik Tramp prokazao kao najlažljiviju medijsku kuću.

Postavlja se pitanje ko je Srbljenovićku, Karanovićevu i Pančića ovlastio da potpisuju deklaracije o jeziku? Džordž Soroš? U čije ime potpisuju takve deklaracije? U ime Srba sigurno ne. Ni sam tajming deklaracije nije slučajan. Ona dolazi u vrijeme kad Evropska Unija i NATO gube bitku, za bitkom na Balkanu, kad u Makedoniji predsjednik Ivanov odbija primiti predsjednika evropskog vijeća Tuska, kad se kriminalni režim Mile Đukanovića nalazi pred raspadom. Kao i uvijek, opsesija zapadnjačkih gospodara kaosa je Srbija, ona je u fokusu njihovih interesa, a cilj je poznat: spriječiti Srbe da se na bilo koji način poveže sa Rusijom. Zato se Srbiju pokušava ugurati u novu Kroatoslaviju, jugoseferu sa dominacijom Hrvatske i daljnjom dezintegracijom srbskog faktora.

Srbi imaju iskustvo sa deklaracijama o jeziku. Na današnji dan, 1850. godine, Vuk Karadžić je naivno poklonio srbski jezik tek nastaloj hrvatskoj naciji koju je stvarala Austro-Ugarska. Srbski jezik oni u početku nisu nazivali hrvatski, nego se zvao “narodni jezik”, nešto slično kao što danas Crnogorci ne nazivaju srbski jezik montenegrinskim niti milogorskim nego materinjim. Naziv hrvatski jezik koristio se samo za kajkavski jezik Zagreba i okoline, nikad za štokavski kojim su govorili pravoslavni i katolički Srbi Dalmacije, Krajine, Slavonije, Bosne, Hercegovine. Katolički svećenik i najobrazovaniji čovjek u Slavoniji 18. vijeka, Matija Petar Katančić piše: “Uvjerit ćeš se, najzad, da se hrvatsko ime u Dalmaciji, Bosni i Srbiji naročito propagiralo, ali se ilirski narodi u ovom predjelu nikada nijesu tim imenom nazivali”. Hrvatska znanstvenica dr. Andrea Zorić u svom doktorskom radu koji je obranila na prestižnom njemačkom univerzitetu kaže: ,,Na primjer, rječnici i gramatike iz 16., 17., 18. stoljeća na koricama imaju naziv ilirski, a danas se ubrajaju u hrvatsku povijest s obrazloženjem da je ilirski značio isto što i hrvatski. To, međutim, ne odgovara činjenicama jer ,,ilirski se koristio dijelom kao sinonim za vlaški, tj. za pravoslavno SRBSKI.” Do druge polovine 19. vijeka narod na prostoru današnje Hrvatske nazivao je svoj jezik srbski, ilirski, naš jezik, naški, domaći, narodni, vlaški, slovinski, slavjanski, ali nikad hrvatski.

Kada je 1895. Austro-Ugraska u sklopu stvaranja hrvatske nacije i hrvatskog identiteta otvorila “Hrvatsko narodno kazalište” morali su dovesti glumce iz Novog Sada, jer zagrebački glumci nisu znali srpski, odnosono današnji hrvatski. Stanovništvo Zagreba i okoline pričalo je kajkavski koji je dijalekat slovenačkog jezika, a viši slojevi građanstva njemački, mađarski ili latinski. Ljudevit Gaj, jedan od očeva hrvatske lingvistike, priznaje da su oni preuzeli srbski jezik i u jednom pismu žali što ga nisu preuzeli u 18. vijeku pa bi “Hrvatska na većem stepenu razvoja bila”.

​Za vrijeme NDH ustaše počinju izmišljati nove riječi, a tu praksu uveo je ponovo Tuđman 1990. godine. Od tada je uzmišljeno na hiljade novih riječi sa kojima se narod sprdao. Izmislili su čak 16 riječi za helikopter (vrtirep, zrakomlat, zrakolet…t), datum su pokušali zamjeniti riječju ,,nadnevak”, foliju riječju ,,prozirnica”.. i tako u nedogled. Kako se u ničemu nisu mogli složiti od 1991. do danas izdalli su 49 različitih gramatika. Većina tih novohrvatskih riječi nije prihvaćena u običnom govoru. Iako se u novohrvatskom ne kaže ,,obaveza” nego ,,obveza” narod i dalje govori obaveza, ,,tok” je postao tijek, mada je i dalje ostalo ,,riječni tok’, a narod i dalje govori ,,tok’’. Ne kaže se više ni ,veš’’ nego ’’rublje’’, mada narod i dalje kaže ‘veš’. Ne kaže se ‘na primjer’ već ‘primjerice’, a narod i dalje govori ‘na primjer’.

Dok sam bio djete, jedan hrvatski šovinista me pola sata maltretirao jer sam mu rekao ,,prijatno”, tvrdio je da je to srbska riječ, a da se na hrvatskom kaže ‘dobar tek’. Ako je ,,prijatno” srbska riječ, kako je onda ,,prijatelj” hrvatska riječ? Takvih primjera ludila ima bezbroj, što samo pokazuje da je čak uz pomoć televizije, radija, interneta, knjiga, novina i škola vrlo teško narod u Hrvatskoj odučiti od materinjeg jezika – srbskog. Jer, u Hrvatskoj skoro niko ne govori standardnim jezikom, a ako znamo da je jezik centralna (na novohrvatskom središnja) odrednica jedne nacije onda je logično da je 80 posto Hrvata po materinjem jeziku u stvari srbskog porijekla (po novohrvatskom podrijetla), što nam potvrđuju i povijesni izvori.

Iznimka su Zagorci, kajkavci, koji su u stvari Slovenci. Oni ne mogu izgovoriti ‘gotov’ već kažu ‘gotof’, njihov jezik zapravo i danas slovenački, osjeća se i jak utjecaj njemačkog, pa i mađarskog i nerazumijevanje duha srpskoga jezika. Da bi taj duh srpskog što više izopačili, hrvatski lingvisti osim što izmišljaju nove riječi, kradu slovenačke i koriste njemačku sintaksu. Posebno je nakaradna zagrebačka varijanta sa ubacivanjem ružnog “n” koji bode uši, pa ,,pekara” postane “pekarna”. Koliko je tek ružna konstrukcija koja se iz Zagreba širi po cijeloj hrvatskoj ,,Ako ćeš više učiti, ostvarit ćeš bolji uspjeh.” umjesto ,,Ako budeš više učio, ostvarićeš bolji uspjeh”. Nigdje drugdje kao u jeziku nije vidljiviji bastardski karakter hrvatske nacije.

Danas je ludilo došlo dotle da hrvatski lingvisti tvrde potpuno kontradiktorne stvari:
1. Vuk je zapravo ukrao hrvatski jezik i nazvao ga srbskim.
2. Srbski i hrvatski su dva potpuno različita jezika.
3. Srbi kradu hrvatske riječi i ubacuju ih u srbski.
4. Hrvatski je posrbljen u Jugoslaviji.
​Koliko čovjek mora biti bolestan da ovo izgovori? Ako je Vuk ukrao hrvatski (koji tada nije ni postojao) i ako je srbski u stvari ukradeni hrvatski, kako onda hrvatski i srbski nisu isti jezik? Ako je srbski u stvari hrvatski, onda su hrvatske riječi dio njega, pa ih Srbi ne kradu. Ako je srbski hrvatski, kako je onda hrvatski posrbljen u Jugoslaviji?

Pozivam Srbe da u svjetlu svih ovih činjenica čuvaju svoj srbski jezik i ne potpisuju nikakve deklaracije o zajedničkom jeziku. To nije jedan jezik koji ima 4 naziva, to je srbski jezik kojeg su oteli i nasilno ga kvare i mjenjaju! Najveći prosvjetitelj sa područja današnje Hrvatske, Matija Antun Reljković prije više od 200 godine nalazio je na otpor seljaka prema čitanju i pisanju, pa im je spjevao ove stihove: “O Slavonče, ti se vrlo varaš, kojigod mi tako odgovaraš: naši stari jesu knjigu znali, SRBSKI štili, a SRBSKI pisali!”

​Mislav Horvat, Zagreb (Serbinovo)

 

Kao dokaz tvrdnji iz gornjeg teksta dostavljam tabelu iz knjige ,,Servia by the Servians’’ koju je priredio Alfred Sted (Alfred Stead), a 1909. u Londonu izdao  Viliam Hajneman (William Heinemann), iz koje se vidi da su skoro svi na prostorima bivše SFRJ, osim većeg dela Slovenije, početkom 20.veka govorili SRPSKI jezik. (O tome koji bi to NAROD mogao biti koji je na skoro čitavom Balkanskom poluostrvu govorio SRPSKI drugi put.)

Čemu onda pored toliko istorijskih dokaza služi potpisivanje Deklaracije o ,,zajedničkom” jeziku? Tvrdnje u Deklaraciji da su srpski, bosanski, hrvatski i crnogorski RAVNOPRAVNE VARIJANTE i da se nijedna od njih ne može smatrati jezikom, već da se radi o zajedničkom policentričnom jeziku (možda opet nekom jugoslovenskom), koji svakom korisniku ostavlja mogućnost da ga imenuje kako želi, imaju samo jedan cilj: uništenje svega sa prefiksom srpski, ovog puta jezika. Znači SRBOCID  se nastavlja preko jezikocida.

 

 

Ilustracija na naslovnoj strani: http://sloven.org.rs/srb/?p=4631

Napišite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.